27.11.2014.
I ovdje sam, dakle, mnogo čitao i učio. Dabome, da ja pod “čitanjem” podrazumijevam možda nešto sasvim drugo, nego veliki prosjek naše takozvane“inteligencije”.
Poznajem ljude koji beskrajno mnogo “čitaju”, i to knjigu za knjigom, slovo po slovo, a koje ipak ne bih mogaonazvati “načitanima”. Oni, dabome, posjeduju ogromnu količinu “znanja”, samo što njihov mozak ne razumije, nije u stanju,
provesti raspodjelu i registriranje svega onoga u sebe unijetog materijala. Njima nedostaje umijeće izdvojiti u knjizi ono štoje za njih vrijedno, od bezvrijednog, i da to vrijedno tada zauvijek zadrže u glavi, a ono drugo, ako je moguće, da uopće i
ne vide, u svakom slučaju, da to kao nesvrsishodnu bolest, ne vuku sa sobom. Čitanje nije, dakako, samo sebi svrha, već njeno sredstvo. Ono bi, u prvom redu, također, trebalo pomoći svakome ispuniti okvir, da se razviju sklonosti i sposobnosti;
k tome bi svakako trebalo isporučivati instrument i građu, koji su pojedincu potrebni u njegovom životnom pozivu, potpuno
svejedno, služi li taj poziv samo primitivnom zarađivanju kruha, ili je zadovoljenje nekog višeg opredjeljenja; u drugom redu,
ono bi trebalo pridonijeti izgrađivanju opće slike svijeta. U oba je slučaja, međutim, potrebno da sadržaj pojedinog čitanja ne
bude “broj” pročitanih knjiga, ili čak i izdanja knjiga, i kao takav predat na čuvanje pamćenju, već da kao kamenčić mozaika,
u općoj slici svijeta, zauzme svoje mjesto u njemu pripadajućem poretku i tako i on pridonese da se ta slika oblikuje u glavi
čitatelja. Ako to nije slučaj, nastaje jedna luda zbrka tih proučenih stvari, što je isto tako bezvrijedno, kao što je bezvrijedan
i nesretni posjednik tih proučenih stvari, koje ga čine uobraženim. Jer taj, zaboga, sada misli da je stvarno “obrazovan”, da od života nešto razumije, da posjeduje znanje, da bi se pritom taj, sa svakim novim porastom toga “obrazovanja” u stvarnosti sve više i više otuđivao od svijeta, dok, što isto tako nije rijetko, ne završi ili u nekom lječilištu ili kao “političar” u nekom parlamentu.
Takvoj glavi nikada neće uspjeti iz zbrke svoga “znanja” izvući, makar i na zahtjev jednog sata, ono odgovarajuće,
jer, njegov duhovni balast nije raspoređen u životnom redoslijedu, već u redoslijedu knjiga kako ih je čitao i kako mu se njihov
sadržaj sada složio u glavi. Ako bi ga Sudbina pri svojim zahtjevima dnevnog života ipak podsjetila na točnu primjenu jednom
pročitanog, ona bi mu tada još morala i naznačiti knjigu i broj stranice, jer jadnik ne bi, inače, ni cijelu vječnost mogao naći
ono što je točno. Ali kako ona to ne čini, dospijevaju svi ti deveterostruki mudarci u svakom kritičnom trenutku u najstrašnije
zabune, grčevito tražeći analogne slučajeve, da bi sa smrtnom sigurnošću zgrabili, naravno, pogrešne recepte.
Kad ne bi bilo tako, ne bismo mogli shvatiti politička dostignuća naših učenih vladinih heroja na svojim najvišim
položajima, izuzev ako bi se riješilo da se umjesto patoloških sklonosti prihvati lupeška podlost.
U onome tko u sebi posjeduje umijeće pravilnog čitanja, pri proučavanju svake knjige, svakog časopisa ili brošure,
trenutno će se probuditi pozornost na sve ono što je prema njegovu mišljenju vrijedno trajno i čvrsto upamtiti, jer je to ili
svrhovito, ili, uopće uzevši, vrijedno znati. Kao da i na taj način naučeno nađe svoj osmišljeni razmještaj, u još uvijek prisutnoj
slici, koja je stvorila predodžbu o ovoj ili onoj stvari, kako bi potom djelovala ili korektivno ili dopunjujuće, i tako podigla na
viši stupanj ili točnost ili jasnoću. A ako život pred čovjeka iznenada postavi neko pitanje radi provjere ili odgovora, tada će se
kod takvog načina čitanja prisjećanje odmah dohvatiti mjerila već postojeće slike pogleda i iz nje izvući sve one desetljećima
skupljane pojedine priloge i pristupe, koji se tiču tog pitanja, kako bi ih podnijelo umu na ispit i novo procjenjivanje, sve dok
pitanje ne bude razjašnjeno ili na njega ne bude odgovoreno.
Samo tako, čitanje ima smisao i svrhu.
...CITAT IZ KNJIGE MY KAMF ILI MOJA BORBA OD ADOLFA HITLERA STR 19 (NEPISMENIBLOGER) ako ste pročitali pažljivo tekst i na kraju ime autora ,iznenadili ste se :) jer upravo je Adolf neostvareni slikar ..bitno je čitati
v.j
provesti raspodjelu i registriranje svega onoga u sebe unijetog materijala. Njima nedostaje umijeće izdvojiti u knjizi ono štoje za njih vrijedno, od bezvrijednog, i da to vrijedno tada zauvijek zadrže u glavi, a ono drugo, ako je moguće, da uopće i
ne vide, u svakom slučaju, da to kao nesvrsishodnu bolest, ne vuku sa sobom. Čitanje nije, dakako, samo sebi svrha, već njeno sredstvo. Ono bi, u prvom redu, također, trebalo pomoći svakome ispuniti okvir, da se razviju sklonosti i sposobnosti;
k tome bi svakako trebalo isporučivati instrument i građu, koji su pojedincu potrebni u njegovom životnom pozivu, potpuno
svejedno, služi li taj poziv samo primitivnom zarađivanju kruha, ili je zadovoljenje nekog višeg opredjeljenja; u drugom redu,
ono bi trebalo pridonijeti izgrađivanju opće slike svijeta. U oba je slučaja, međutim, potrebno da sadržaj pojedinog čitanja ne
bude “broj” pročitanih knjiga, ili čak i izdanja knjiga, i kao takav predat na čuvanje pamćenju, već da kao kamenčić mozaika,
u općoj slici svijeta, zauzme svoje mjesto u njemu pripadajućem poretku i tako i on pridonese da se ta slika oblikuje u glavi
čitatelja. Ako to nije slučaj, nastaje jedna luda zbrka tih proučenih stvari, što je isto tako bezvrijedno, kao što je bezvrijedan
i nesretni posjednik tih proučenih stvari, koje ga čine uobraženim. Jer taj, zaboga, sada misli da je stvarno “obrazovan”, da od života nešto razumije, da posjeduje znanje, da bi se pritom taj, sa svakim novim porastom toga “obrazovanja” u stvarnosti sve više i više otuđivao od svijeta, dok, što isto tako nije rijetko, ne završi ili u nekom lječilištu ili kao “političar” u nekom parlamentu.
Takvoj glavi nikada neće uspjeti iz zbrke svoga “znanja” izvući, makar i na zahtjev jednog sata, ono odgovarajuće,
jer, njegov duhovni balast nije raspoređen u životnom redoslijedu, već u redoslijedu knjiga kako ih je čitao i kako mu se njihov
sadržaj sada složio u glavi. Ako bi ga Sudbina pri svojim zahtjevima dnevnog života ipak podsjetila na točnu primjenu jednom
pročitanog, ona bi mu tada još morala i naznačiti knjigu i broj stranice, jer jadnik ne bi, inače, ni cijelu vječnost mogao naći
ono što je točno. Ali kako ona to ne čini, dospijevaju svi ti deveterostruki mudarci u svakom kritičnom trenutku u najstrašnije
zabune, grčevito tražeći analogne slučajeve, da bi sa smrtnom sigurnošću zgrabili, naravno, pogrešne recepte.
Kad ne bi bilo tako, ne bismo mogli shvatiti politička dostignuća naših učenih vladinih heroja na svojim najvišim
položajima, izuzev ako bi se riješilo da se umjesto patoloških sklonosti prihvati lupeška podlost.
U onome tko u sebi posjeduje umijeće pravilnog čitanja, pri proučavanju svake knjige, svakog časopisa ili brošure,
trenutno će se probuditi pozornost na sve ono što je prema njegovu mišljenju vrijedno trajno i čvrsto upamtiti, jer je to ili
svrhovito, ili, uopće uzevši, vrijedno znati. Kao da i na taj način naučeno nađe svoj osmišljeni razmještaj, u još uvijek prisutnoj
slici, koja je stvorila predodžbu o ovoj ili onoj stvari, kako bi potom djelovala ili korektivno ili dopunjujuće, i tako podigla na
viši stupanj ili točnost ili jasnoću. A ako život pred čovjeka iznenada postavi neko pitanje radi provjere ili odgovora, tada će se
kod takvog načina čitanja prisjećanje odmah dohvatiti mjerila već postojeće slike pogleda i iz nje izvući sve one desetljećima
skupljane pojedine priloge i pristupe, koji se tiču tog pitanja, kako bi ih podnijelo umu na ispit i novo procjenjivanje, sve dok
pitanje ne bude razjašnjeno ili na njega ne bude odgovoreno.
Samo tako, čitanje ima smisao i svrhu.
...CITAT IZ KNJIGE MY KAMF ILI MOJA BORBA OD ADOLFA HITLERA STR 19 (NEPISMENIBLOGER) ako ste pročitali pažljivo tekst i na kraju ime autora ,iznenadili ste se :) jer upravo je Adolf neostvareni slikar ..bitno je čitati
v.j
Nema komentara:
Objavi komentar