Emina VUKIČEVIĆ: “Žena u haljini crvenoj"

PJESNIČKI PLES “ŽENE U HALJINI CRVENOJ”

          “Svi smo mi / rudari svog života, / u sopstvenom tunelu / guramo kolica / čas prazna, čas puna / i radujemo se svakom / susretu sa suncem” -  ovako pjesničkim jezikom promišlja Emina Vukičević o svijetu koji joj pripada i kome pripada kao slobodno i misleće biće, otvarajući se poput školjke na svjetlosti kako bi i čulom vida pronikli u njezinu stihobisernicu koju primamljivom i dopadljivom čini i krasan naslov “Žena u haljini crvenoj”. Za razliku od nekih pjesnika, čije pjesme se poput latica mitskog cvijeta zatvaraju i na dodir daha, ovo je poezija koja se prilagođava čitatelju. Iz pjesme u pjesmu sa lahkoćom poniremo u poetesin svijet magnovanja i time postajemo ovisnici nesvakidašnje ljepote kakvu nudi poetika koju ispisuje srce žene:

          “… Vodi me srce,

          pa ako zalutam

          kucat će negdje….”

          Odnekad, kada se opijemo nektarom ove medonosne poetike, dolazimo do bliske spoznaje kako nismo nigdje drugdje nego u zagrljaju “žene u haljini crvenoj” koja je, prije svega i poslije svega, pjesnikinja ljubavi. U takvoj bliskosti još jasnije i emotivnije shvatamo kako Emina pjeva i onda kada joj srce krvari: “Pratiš moju sjenu / želiš je uhvatiti,/ pusti je tako nemirnu / da se spoji sa zvjezdama / jer me očito / samo one razumiju.”

          Pjesnikinja istančalog nerva, rasplamsalog nemira i neukrotivosti povrijeđene lavice, nastavlja stihopoj: “Ne pokušavaj smiriti / neukrotivu mene,/ pusti me da treperim / u duginim bojama / koja se igra / obrisima naših tijela…”  Puna ljubavi i iskrenosti, kao i svaka zaljubljena i odana žena, ona nije rođena gubitnica i otud nije spremna na gubitak, umiruje žensku čud i gotovo mazno se umiljava: “Ne diraj mi pomračinu / u njoj se vješto / umijem skriti, / pusti me da se skrijem / u bojama tvojih očiju / da ujutro mogu / s tobom progledati.”

          Sa Emininim stihovima lahko se je identificirati i zbog jednostavnosti stila i forme pisanja, ali odmah da kažemo, koji pripadaju modernom tkanju stihopoja.

Dakako magičnu moć indentifikacije treba tražiti i u spoznaji kako Eminina emotivna i poetska poruka otvorena je životu i svemu što on sa sobom donosi. U ovoj poetici nema zamagljenosti, niti ima nečeg što nas iritira i primorava da odgonetamo tajne u načinu pjesničkog izražavanja. Jednostavno čitalac dobija neodoljiv osjećaj kako ih je napisala srodna duša, a njihovu snagu dopadljivosti treba tražiti i u nepobitnoj spoznaji kako je ovo posve iskren stihopis koji prijanja za dušu i čini je punom zadovoljstva. Što duže budemo “boravili” u ovoj poetici, duže smo u zagljaju pjesnikinje, pa i onda kada nam se izmiću životne radosti: “Miješaju se boje / na platnu ispred mene, / nije ono što stvoriti želim / moja vizija života blijedi, / moje oči noćas nemaju sna, / po mom bijelom platnu / prosu se boja! / Živjeti je umjetnost, / a ja, ja se izgubih u bojama.”

          Tri ciklusa čine ovu pjesničku knjigu jednom rastezljivom cjelinom u kojoj je ljubav dominantna tema. Malo je pjesama koje ne dotiču tog vrhunskog duševnog osjećaja kakav nudi samo ljubav i takvi literarni uredci su usamljena ostrva u stihopoju. Pa ipak, ni takvo poetisanje nije izvan domašaja zagrljaja pjesnikinje ljubavi: “Ote mi se uzdah / puče srce, / moj lik se / razli kao vino, / kao noćni pljusak, / kao grom / iz vedra neba. / Možda je baš to / ono što mi treba,/ da vrisnem, / oduška srcu dam, / sve iz svog špajza / naglas izgovorim, / proklinjem sudbinu  / i oprostim, / spustim lopticu na pod / i zaspem.”

          U prvom ciklusu “Rasplamsaji djetinjstva” poetesa pravi izlet u najljepše i najbezbrižnije životno doba, nudeći nam poetiku koja kao da nas grli dječijim rukama, a u tom najiskrenijem zagrljaju prepoznajemo jedinstvenu i neponovljivu nevinost na životnim stazama. U sve to poetesa je utkala mladalačke ljubavi  kroz stihove utopljene mudrosti odraslog prolaznika kroz ovaj život, ali Emina Vukičević nije pjesnikinja okrenuta samo sebi, svojoj intimi. Ona pati i voli i za nas. Ako pak imamo i drugačiji osjećaj, u jedno smo sigurni: u ovoj poetici mnogi će prepoznati sebe i svoju sudbinu na zajedničkoj nam ovozemlajskoj stazi prolaznosti.

          U drugom ciklusu nemali broj pjesama koloriše: strepnju, bol, tugu, potištenost, pesimističko promatranje svijeta u sebi i oko sebe, sa naglašenom emotivnom naboju kojeg stvara bol gubitkom oslonaca i najdražih bića. Pa ipak, iako takav osjećaj prati ovakvu poetiku, autorica u ulozi “žene u haljini crvenoj” niti u jednom trenutku ne predaje se očaju. Ne prepušta se bespomoćno rijeci života. Ona je plivačica koja ne gubi orjentaciju i tačno zna na koju obalu treba isplivati. Preciznije kazano, uvijek traži vedriju stranu života, njegovu ljepotu, zanesenost.

          U trećem, najbogatijim ciklusu poetike, “Govor srca”, Emina je na svom terenu ljubavi i tu je najpouzdanija, najsigurnija i naprepoznatljivija kao pjesničko biće. U jednom od svojih stihovrela srčano poje: “Još skupljam / tvoje poljubce po sebi,/ još mi dodiri / tvoji mrse um, / šapću usne ime tvoje, / zato ne, ne budite me.”      Pa ipak, možda u najbliskijoj budućnosti trebamo očekivati još uspješniju poeziju Emine Vukičević koja odveć ima iskustvo i zavidno umijeće da se iskaže u ovakvoj književnoj formi. Uostalom, njen pjesnički ples je u zamahu: ”Život je ples / i kroz suze / i smijeh ga plešem,/ u ritmu / taknem i zvjezde / ali i dno,/ tad suze / poteku kao kiše, / zaplešem još jače, / padam i dižem se, / bolno, al' gordo /

i prkosno.”

          Na kraju zašto ne pomenuti misao genijalnog američkog pisca Don Marguisa (Donald Robert Perry Marguiz): “Objaviti knjigu stihova je kao da ste bacili pupoljak ruže u Veliki kanjon, i sad osluškujete kad će pasti na zemlju.”

Sarajevo, 6.4.2015.                                                      Mustafa Smajlović