I priča o bošnjačkom selu Halilbeyli, nedaleko od Izmira, mogla je ostati nenapisana da me život nije 2005. godine doveo kod njih i dao mi zadatak da napišem njihovu priču. A ja je nisam samo napisala nego sam se stopila s ovim selom i ljudima i postala dio njih a i oni dio mene, počinje priču Naida Ribić.
Porijeklom je iz Jezera kod Jajca, 1993. godine odlazi u
Holandiju gdje i danas živi i radi. Majka dvojice sinova, vlasnica biroa
za umjetnost K.I.A., aktivistica u bh. udruženjima u Holandiji,
trenutno predsjednica BH Biznis kluba. Kao član Glavnog odbora Svjetskog
saveza dijaspore, 2005. godine otputovala je na obilježavanje
desete godišnjice pada Srebrenice. Nije ni sanjala da će njen odlazak s
prijateljem u obližnju zlataru, povod njenog dolaska u Izmir preokrenuti
u sasvim drugom pravcu.
Dok sam razgovarala s prijateljem na bosanskom jeziku, momak iza pulta je rekao:
– Razumijem šta pričate.
I tako je sve počelo. Rekao je da se zove Mehmed i da dolazi iz bošnjačkog sela Halilbeyli. Nazvao je svoju mamu i dao mi slušalicu da razgovaram s njom, nastavlja priču Naida.
Narednog dana uslijedila je posjeta selu Halilbeyli. Naida je bila iznenađena kada je došla u ovo selo, u kojem se, kako kaže, nimalo nije osjećala kao stranac.
– Odlazak u ovo selo iz korijena je promijenilo moj život . Osjetila sam kao da se vraćam samoj sebi. Da pripadam baš tu. Gledala sam ovu živu historiju i nisam mogla vjerovati da su ti ljudi stvarni. Da Halilbeyli zaista postoji. Oni su više očuvali našu tradiciju i kulturu nego mi sami u Bosni i Hercegovini. Doselili su prije 120 godina, pretežno iz Hercegovine. Za njih kao da je vrijeme stalo. Pričaju arhaični bosanski jezik, odijevaju se kao što su se tad odijevali Bošnjaci i žive u kućama od ćerpića. Zaljubila sam se u Halilbeyli i njegove stanovnike i zarekla se vratiti jednog dana, i to s kamerom – priča ushićeno.
Pripreme za ponovni odlazak trajale su četiri godine. Naida je registrovala TV studio, kupila kameru, mikrofon i ostale rekvizite, da bi 2009. godine zajedno s kolegom, režiserom Mustafom Hadžiibrahimovićem, koji radi za holandsku televiziju, otputovala u Halilbeyli.
Uradili su intervjue i odlučili napraviti dokumentarni film. Snimanje filma trajalo je dvije godine. Premijera filma održala se 2012. godine na SFF-u, nakon čega su uslijedili festivali u Holandiji, Turskoj, Čikagu…
Međutim, dokumentarni film nije jedini projekt koji je Naida uradila u vezi s ovim selom. Dolazeći u Halilbeyli, shvatila je da je u selu dobrim dijelom sačuvana bošnjačka kultura, ali koja je ipak, uprkos velikom trudu mještana, počela blijedjeti.
Mlade generacije bacaju stvari kad im umru djedovi i nane i tako
nestaju i ljudi kao svjedoci jednog vremena, ali i autentične stvari iz
tog doba. Bakar se zamjenjuje plastikom. Odlučila sam da to ne dozvolim,
i došla na jednu ideju - napraviti muzej u kojem bi se sve to sačuvalo
od zaborava. Potražila sam pomoć od Mustafe, na šta je on pristao.
Posjete Halilbeyliu nastavile su se 2013. godine; za vrijeme Naidinog boravka u selu umrla je jedna stara žena čiju su priču obilježili i u filmu. Iza nje je ostalo dosta antikviteta koje porodica nije željela zadržati. Tada je Naida, zajedno s Mustafom Mujom Celepom iz sela, pronašla jednu napuštenu kuću, koju su uz pomoć mještana sela očistili, okrečili i od nje napravili “Kuću Bošnjaka“, današnji muzej, koji je 2013. godine zvanično otvoren.
– Do danas smo skupili mnogo stvari. Mujo se brine da sve ide dobro. Kad dođem, pregledam sve što se do tada skupilo, sortiram i postavim. Skupili smo i dosta garderobe i fotografija koje će naknadno biti izložene. Halilbeyli ima sačuvane knjige o dolasku Bošnjaka, još iz vremena dok su bili upisani sa svojim pravim prezimenom, jer su vremenom morali promijeniti prezime. Knjige su odlično sačuvane i imaju neprocjenljivu vrijednost. I one će biti izložene. Postoje i knjige vjenčanih i umrlih koje mještani, na čelu s Mujom, ljubomorno čuvaju – pojašnjava Naida.
S obzirom na to da je prvi muzej ove vrste u Turskoj, privlači veliku pažnju što domaćih što stranih posjetilaca. Ne samo muzej, već i samo selo – iako do unazad nekoliko godina potpuno nepoznato, danas je u fokusu kulturne javnosti ponosno noseći ime po prvom Bošnjaku koji se nastanio u ovom selu, Halilu.
(E. Rizvanbegović/Faktor.ba)
Dok sam razgovarala s prijateljem na bosanskom jeziku, momak iza pulta je rekao:
– Razumijem šta pričate.
I tako je sve počelo. Rekao je da se zove Mehmed i da dolazi iz bošnjačkog sela Halilbeyli. Nazvao je svoju mamu i dao mi slušalicu da razgovaram s njom, nastavlja priču Naida.
Narednog dana uslijedila je posjeta selu Halilbeyli. Naida je bila iznenađena kada je došla u ovo selo, u kojem se, kako kaže, nimalo nije osjećala kao stranac.
– Odlazak u ovo selo iz korijena je promijenilo moj život . Osjetila sam kao da se vraćam samoj sebi. Da pripadam baš tu. Gledala sam ovu živu historiju i nisam mogla vjerovati da su ti ljudi stvarni. Da Halilbeyli zaista postoji. Oni su više očuvali našu tradiciju i kulturu nego mi sami u Bosni i Hercegovini. Doselili su prije 120 godina, pretežno iz Hercegovine. Za njih kao da je vrijeme stalo. Pričaju arhaični bosanski jezik, odijevaju se kao što su se tad odijevali Bošnjaci i žive u kućama od ćerpića. Zaljubila sam se u Halilbeyli i njegove stanovnike i zarekla se vratiti jednog dana, i to s kamerom – priča ushićeno.
Pripreme za ponovni odlazak trajale su četiri godine. Naida je registrovala TV studio, kupila kameru, mikrofon i ostale rekvizite, da bi 2009. godine zajedno s kolegom, režiserom Mustafom Hadžiibrahimovićem, koji radi za holandsku televiziju, otputovala u Halilbeyli.
Uradili su intervjue i odlučili napraviti dokumentarni film. Snimanje filma trajalo je dvije godine. Premijera filma održala se 2012. godine na SFF-u, nakon čega su uslijedili festivali u Holandiji, Turskoj, Čikagu…
Međutim, dokumentarni film nije jedini projekt koji je Naida uradila u vezi s ovim selom. Dolazeći u Halilbeyli, shvatila je da je u selu dobrim dijelom sačuvana bošnjačka kultura, ali koja je ipak, uprkos velikom trudu mještana, počela blijedjeti.
Posjete Halilbeyliu nastavile su se 2013. godine; za vrijeme Naidinog boravka u selu umrla je jedna stara žena čiju su priču obilježili i u filmu. Iza nje je ostalo dosta antikviteta koje porodica nije željela zadržati. Tada je Naida, zajedno s Mustafom Mujom Celepom iz sela, pronašla jednu napuštenu kuću, koju su uz pomoć mještana sela očistili, okrečili i od nje napravili “Kuću Bošnjaka“, današnji muzej, koji je 2013. godine zvanično otvoren.
– Do danas smo skupili mnogo stvari. Mujo se brine da sve ide dobro. Kad dođem, pregledam sve što se do tada skupilo, sortiram i postavim. Skupili smo i dosta garderobe i fotografija koje će naknadno biti izložene. Halilbeyli ima sačuvane knjige o dolasku Bošnjaka, još iz vremena dok su bili upisani sa svojim pravim prezimenom, jer su vremenom morali promijeniti prezime. Knjige su odlično sačuvane i imaju neprocjenljivu vrijednost. I one će biti izložene. Postoje i knjige vjenčanih i umrlih koje mještani, na čelu s Mujom, ljubomorno čuvaju – pojašnjava Naida.
S obzirom na to da je prvi muzej ove vrste u Turskoj, privlači veliku pažnju što domaćih što stranih posjetilaca. Ne samo muzej, već i samo selo – iako do unazad nekoliko godina potpuno nepoznato, danas je u fokusu kulturne javnosti ponosno noseći ime po prvom Bošnjaku koji se nastanio u ovom selu, Halilu.
(E. Rizvanbegović/Faktor.ba)
Nema komentara:
Objavi komentar