Aleksandar Hemon – Sarajevo je…
Taksista
koji me vozi sa aerodroma i na moju opasku da lišće već opada, odgovara
riječima: “Ma ja, lubenica, učiteljica”, što sam nakon podrobne analize
shvatio da predstavlja magičnu formulu koja opisuje postepeni dolazak
jeseni. Trenutak kada se, nakon što pukne ramazanski top koji označava
zalazak sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva
istovremeno zaiskre.
Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.
Hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, sa
rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima
pentraju. Somun (sa ćurokotom) iz pekare na Kovačima. Lopte koje se
valjaju u plitkim virovima Miljacke.
Ljepota sarajevskih žena,
koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost,
istoriju prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako
žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčuljci, tako i
brižne starice. Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego što sunce
izmili iza planina, a izmaglica puže uz padine. Škembići kod
Hadžibajrića.
Plodovi
koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao “bijele bobice”. Vitka
mačka, tigrasta čaršijanerka, koja se valja na brdu perzijskih ćilima u
Morića-hanu. Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.
Miting
golubova na Sebilju. Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.
Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro. Način na koji sarajevski akcenat
pući usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika,
što naročito lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.
Jesenje
lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad
otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća. Špricer
kod Ramisa. Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.
Svjetla
koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao
pahuljice, sporo padaju. Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po
prašini u parkovima Novog Sarajeva. Šištanje kiše na ulicama pod
točkovima automobila. Izrezbarene topovske čahure u Kujundžiluku.
Pijukanje
radiostanica u taksijima. Reumatične ruke penzionera na leđima dok
gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom
kućom. Sladoled sa ukusom “egipatske vanilije” (šta god da je to) u
slastičarni Egipat. Zelenilo terena na Željinom stadionu.
Asfalt
pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.
Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: “Pa evo…”, na pitanje:
“Šta ima?”. Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.
Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na
Markalama.
Ćevapi bilo gdje u gradu. Kiseljak koji izlapi za
manje od petnaest minuta. Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da
popiješ gutljaj vode na Gazi Husrev- begovoj česmi. Huk Sarajeva koji se
čuje na Hridu ili Trebeviću – svi zvuci grada stopljeni u jedno.
Tišina
koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog
uzbuđenja. Duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko
poslijepodne. Kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju.
Kipovi
ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove
iznad svojih glava. Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa
sa ritmom međusobnog razgovora – sintaksa koraka.
Dres dupljak
sa imenom Zinedinea Zidanea na leđima musavog dječaka. Titova slika u
zlatari na Čaršiji. Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala. Miris koji
odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu: mješavina znoja,
cigaretnog dima, ćevapa, pranja u sarajevskoj vodi i sušenja napolju.
Sarajevski
svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i
mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i
lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari,
djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro
četiristo hiljada gradskih atoma.
I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.
SarajevoGrad.ba
Nema komentara:
Objavi komentar