Pjesnički ples "žene u haljini crvenoj"

Piše: Mustafa SMAJLOVIĆ

PJESNIČKI PLES “ŽENE U HALJINI CRVENOJ”

Malo je pjesničkih knjiga koje su pobudile takav interes ljubitelja poezije kao što je ova knjiga sarajevske poetese Emine Vukičević, koja je promovisana u prepunoj prostoriji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu…

U petak, 12.juna, u prostorijama Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu, odžana je promocija pjesničke knjige Emine Vukičević “Žena u haljini crvenoj” koja je pobudila ogromnu pozornost ljubitelja poezije. Prostorija u kojoj je promovisana bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Među prisutnima bila su poznata imena iz kulturnog i javnog života, među kojima i Samer Rešidat, minister kulture i sporta u Kantonu Sarajevo.  O kakvoj knjizi je riječ?

U ZAGRLJAJU POETIKE

“Svi smo mi / rudari svog života, / u sopstvenom tunelu / guramo kolica / čas prazna, čas puna / i radujemo se svakom / susretu sa svjetlošću / i izlasku na površinu” –  ovako pjesničkim jezikom promišlja Emina Vukičević o svijetu koji joj pripada i kome pripada kao slobodno i misleće biće, otvarajući se poput školjke na svjetlosti kako bi i čulom vida pronikli u njezinu stihobisernicu koju primamljivom i dopadljivom čini i krasan naslov “Žena u haljini crvenoj”. Za razliku od nekih pjesnika, čije pjesme se poput latica mitskog cvijeta zatvaraju i na dodir daha, ovo je poezija koja se prilagođava čitatelju. Iz pjesme u pjesmu sa lahkoćom poniremo u poetesin svijet magnovanja i time postajemo ovisnici nesvakidašnje ljepote kakvu nudi poetika koju ispisuje srce žene:

“… Vodi me srce,     pa ako zalutam, kucat će negdje….”
Odnekad, kada se opijemo nektarom ove medonosne poetike, dolazimo do bliske spoznaje kako nismo nigdje drugdje nego u zagrljaju “žene u haljini crvenoj” koja je, prije svega i poslije svega, pjesnikinja ljubavi. U takvoj bliskosti još jasnije i emotivnije shvatamo kako Emina pjeva za sve one kojima srce krvari: “Pratiš moju sjenu / želiš je uhvatiti,/ pusti je tako nemirnu / da se spoji sa zvjezdama / jer me očito / samo one razumiju.”

Emina sa urednikom knjige

Pjesnikinja istančalog nerva, rasplamsalog nemira i neukrotivosti povrijeđene lavice, nastavlja stihopoj: “Ne pokušavaj smiriti / neukrotivu mene,/ pusti me da treperim / u duginim bojama / koja se igra / obrisima naših tijela…”  Puna ljubavi i iskrenosti, kao i svaka zaljubljena i odana žena, ona nije rođena gubitnica i otud nije spremna na gubitak, umiruje žensku čud i gotovo mazno se umiljava: “Ne diraj mi pomračinu / u njoj se vješto / umijem skriti, /  u boje tvojih očiju / da ujutro mogu / s tobom progledati.”

ISKREN STIHOPIS

Dakako magičnu moć indentifikacije treba tražiti i u spoznaji kako Eminina emotivna i poetska poruka otvorena je životu i svemu što on sa sobom donosi. U ovoj poetici nema zamagljenosti, niti ima nečeg što nas iritira i primorava da odgonetamo tajne u načinu pjesničkog izražavanja. Jednostavno čitalac dobija neodoljiv osjećaj kako ih je napisala srodna duša, a njihovu snagu dopadljivosti treba tražiti i u nepobitnoj spoznaji kako je ovo posve iskren stihopis koji prijanja za dušu i čini je punom zadovoljstva. Što duže budemo “boravili” u ovoj poetici, duže smo u zagljaju pjesnikinje, pa i onda kada nam se izmiču životne radosti: “Miješaju se boje / na platnu ispred mene, / nije ono što stvoriti želim / moja vizija života blijedi, / moje oči noćas nemaju sna, / po mom bijelom platnu / prosu se boja! / Živjeti je umjetnost, / a ja, ja se izgubih u bojama.”

Detalj sa promocije

Tri ciklusa čine ovu pjesničku knjigu jednom rastezljivom cjelinom u kojoj je ljubav dominantna tema. Malo je pjesama koje ne dotiču tog vrhunskog duševnog osjećaja kakav nudi samo ljubav i takvi literarni uredci su usamljena ostrva u stihopoju. Pa ipak, ni takvo poetisanje nije izvan domašaja zagrljaja pjesnikinje ljubavi: “Ote mi se uzdah / puče srce, / moj lik se / razli kao vino, / kao noćni pljusak, / kao grom / iz vedra neba. / Možda je baš to / ono što mi treba,/ da vrisnem, / oduška srcu dam, / sve iz svog špajza / naglas izgovorim, / proklinjem sudbinu  / i oprostim, / spustim lopticu na pod / i zaspem.”

Eminina knjiga

U prvom ciklusu “Rasplamsaji djetinjstva” poetesa pravi izlet u najljepše i najbezbrižnije životno doba, nudeći nam poetiku koja kao da nas grli dječijim rukama, a u tom najiskrenijem zagrljaju prepoznajemo jedinstvenu i neponovljivu nevinost na životnim stazama. U sve to poetesa je utkala sebe,  mladalačke ljubavi kroz stihove utopljene mudrosti odraslog prolaznika kroz ovaj žovot, ali Emina Vukičević nije pjesnikinja okrenuta samo sebi, svojoj intimi. Ona pati i voli za sve nas, moli za oprost i oprašta za sve nas, što je čini neprocjenljivo vrijednim bićem. U jedno smo sigurni: u ovoj poetici mnogi će prepoznati sebe i svoju sudbinu na zajedničkoj nam ovozemaljskoj stazi prolaznosti.

LJUBAVNI PJEV

U drugom ciklusu nemali broj pjesama koloriše: strepnja, bol, tug, potištenost, pesimističko promatranje svijeta u sebi i oko sebe, sa naglašenom emotivnom naboju kojeg stvara bol gubitkom oslonaca i najdražih bića. Pa ipak, iako takav osjećaj prati ovakvu poetiku, autorica u ulozi “žene u haljini crvenoj” niti u jednom trenutku ne predaje se očaju. Ne prepušta se bespomoćno rijeci života. Ona je plivačica koja ne gubi orjentaciju i tačno zna na koju obalu treba isplivati. Preciznije kazano, uvijek traži vedriju stranu života, njegovu ljepotu, zanesenost.

U trećem, najbogatijim ciklusu poetike, “Govor srca”, Emina je na svom terenu ljubavi i tu je najpouzdanija, najsigurnija i naprepoznatljivija kao pjesničko biće. U jednom od svojih stihovrela srčano poje: “Još skupljam / tvoje poljubce po sebi,/ još mi dodiri / tvoji mrse um, / šapću usne ime tvoje, / zato ne, ne budite me.”
Pa ipak, možda u najbliskijoj budućnosti trebamo očekivati još uspješniju poeziju Emine Vukičević koja odveć ima iskustvo i zavidno umijeće da se iskaže u ovakvoj književnoj formi. Uostalom, njen pjesnički ples je u zamahu: ”Život je ples / i kroz suze / i smijeh ga plešem,/ u ritmu / taknem i zvjezde / ali i dno,/ tad suze / poteku kao kiše, / zaplešem još jače, / padam i dižem se, / bolno, al’ gordo / i prkosno.”
Sa Emininim stihovima lahko se je identificirati i zbog jednostavnosti stila i forme pisanja, koji pripadaju novoj, nesvakidašnjoj modernoj lirici koju je vrlo lahko Eminim stihotkanjem prenijeti na filmsko platno.

Na kraju zašto ne pomenuti misao genijalnog američkog pisca Don Marguisa (Donald Robert Perry Marguiz): “Objaviti knjigu stihova je kao da ste bacili pupoljak ruže u Veliki kanjon, i sad osluškujete kad će pasti na zemlju.”

BILJEŠKA O AUTORICI

Emina VUKIČEVIĆ je dipl.menadžer i Mr. poslovne ekonomije MBA. Rođena je  u Sarajevu 06.01.1971. godine. Udata, majka dvije kćeri. Životni put je odveo u oblast zračnog saobraćaja, te je nastavila usavršavanje kroz lepezu brojnih edukacija. Radila je za Inex Sokolicu, Aes Cargo i DHL. Danas je i licencirani Instruktor stručnih predmeta iz oblasti zračnog saobraćaja, licencirani otpremnik za međunarodnu špediciju, prva žena Cargo Agent u BiH, prva i jedina žena Supervisor za Lufthansu Cargo za BiH, rukovodilac Odjela prodaje međunarodne špedicije i dokumentacije i jedina žena u Sektoru cargo usluga na Međunarodnom aerodromu „Sarajevo“. Pored navedenog se bavi političkim i humanitarnim radom.

Emina Vukičević sama o sebi kaže: „Knjiga i poezija su moja velika ljubav od malena. Zapisati to što osjećam, to što me raduje, plaši, zapisati svoje snove, maštu u Univerzumu, bio je moj način da izrazim sebe i svijet oko sebe i ostavim pečat ovozemaljskog ljudskog bitisanja“.

aura.ba