Koliko izgubljenog vremena iza nas, koliko mjeseci, godina, sunčanih dana provedenih u staklenoj kutiji kroz koju vidimo sunce, ali ne sija nama. Čekamo čudo da se desi i oslobodi nas okova koje bole jače od udarca, a samo jedna riječ je dovoljna da nas ubije. S toga je vrijeme da pogledamo na sat, otkucava neumorno i moli: “Kreni, ne odustaj, ne okreći se, vidi mene, prati me. Prije toga zaustavi vrijeme, podmaži kazaljke nadom, očisti staklo suzama i kucaj, kucaj kao ja, glasno, glasnije!”
Šta to reće sat? Da ipak pokušamo naći sebe u bar jednoj od tri kratke priče koje čuh u “VATRI”, sto do mog i pretočih u sat!
1. Prema mom satu, vrijeme je da nemam više vremena za tebe, da sam vremenom shvatila koliko si mog vremena uništio popunjavajući svoje vrijeme. Kad sad pozeliš provoditi vrijeme sa mnom i kreneš, pogledaj na sat, stao je! Pokušaj ga popraviti, ne ide, napolju je nevrijeme, nedelja. Crna nedelja po ko zna koja već po redu koju provedoh sama, a s tobom. Crni zidovi, još crnji zrak koji nožem sjekoh i posjekoh se svaki put do nečujnog vriska koji me vremenom vodio samo u crnu smrt. Vremenom ni suza više nije bilo, vrijeme ih spralo i pokrio crni mrak. Odlazi u noć u kojoj si ubio sebe u meni, ja ću čekati zoru. Svanuće i meni …
2. Prema mom satu, vrijeme je da zaustavim ovaj suludi ringišpil koji ne vodi nikud, osim gubljenja glave i stradanja. Mislim da je ipak greška u kazaljkama, ta prokleta fabrička greška spajanja nespojivog, te nješne male svilene niti i snažnog konopa u koji se zapleteš i ne vidiš se. Vrte se u krug i svaki put mimoiđu, stati ne smiju. Onda kada i ukradu taj sekund, kratko traje i moraju dalje. Niko ih vidjeti ne smije, a svi ih vide i prokleto bulje u njih. Pate i čuješ tu suzu kako pada, odzvanja tupo, glasno i utihne, kucaju uzalud. S toga idi, nastavi dalje bez mene, slomila se nit, nestala u tebi zamršenom koji luta bez cilja. Dozvoli da ova mala-velika ja, kažem stani! Oslobađam te pratnje mene i straha, oslobađam te jer te volim, čuvam te, idi! Za mene ne brini, kucat ću negdje, ali nikad više srcem jer ga neću imati. Ostavila sam ga tebi da ti da snagu dalje, bez mene!
3. Prema mom satu vrijeme je zaustavim vrijeme i za mnoge koje lažno kucaše vrteći se sa mnom u krug jer im je udobno, kucala sam za sve njih uzalud, prvi kvar i padoše kazaljke, popravke nema. Njihovo vrijeme je prošlo, a vremena takvim nikad dosta. Padaju staklene maske, lome se u komadiće od kojih se posjeći više ne želim.
Ja se nađoh u…”Vrijeme je da zaustavim ovo vrijeme i krenem za suncem, ne odustanem od sebe, ne okrećem se, podmažem kazaljke nadom, očistim staklo suzama i kucam glasno, što glasnije da me čuješ i ti, i ti, i vi, i svi vremenski vampiri koji sata nemate!”
Ja imam, glanc nov!
Mr. oec Emina Vukičević
Nema komentara:
Objavi komentar